Dražen je odrastao u malom primorskom gradu, Šibeniku. Većinu svojih dječačkih dana proveo je kao i većina djece iz grada. Čak i tada je bio poprilično očito da je Dražen bio poseban, govori Neven Spahija, Draženov najbliži prijatelj. Gdje god da smo išli Dražen je imao privilegirani status.

U mladosti, stariji dečki su nas uvijek tukli, onako iz čistog mira. Ali nikada nisu dirali Dražena. Ustvari, čak su ga i štitili. Dražen je bio izuzetno mudar i pametan te je bio itekako svjestan svoga statusa.

Neven Spahija u Areni Netsa uz Draženov dres

Što ga je itekako razlikovalo od ostale djece, je bila njegova želja za košarkom. Dražen je prosto obožavao košarku, i nije se stidio to i pokazati. On i njegov brat, Aleksandar, provodili su sate vježbajući i igrajući košarku na vanjskim terenima.

Uzeo bi loptu, koja je bila veća od njega i mlatio po drvenim koševima, sjeća se Aleksandar, stalno je bio u pokretu. Morao sam ga maksimalno kontrolirati da ne izleti na teren, da ga netko ne pokupi. Toliko je volio loptu.

Godine su prolazile, a njegov brat Aleksandar već je stasao u jednog od boljih igrača u zemlji te odlazi u zagrebačku Cibonu. Dražen, već tada trinaestogodišnjak, ulazi u svijet košarke kroz klub sa Baldekina, Šibenku.

Porazi, porazi... nije ih podnosio. Mrzio je poraze. Kada bi izgubio na haklu protiv lokalnih dečki, satima nakon toga nije sa nitkim htio pričati. Mrzio je gubiti čak i na kartama. Nakon svake izgubljene utakmice u dresu Šibenke, ostajao bi u dvorani i vježbao šut. - Neven Spahija

Veselje nakon pobjede

Možda se i upravo tu nalazi razlog njegovih intenzivnih treniranja, čak i u ranim godinama - dva, tri puta na dan. Pet stotina ubačaja svako jutro, u 7 sati prije škole, bio bi uobičajan trening za Dražena. A onda navečer - ekipni trening. Bio bi prvi u dvorani, šutirajući prije svih, i zadnji bi odlazio. Trening i samo trening. Svako jutro, popodne, uvečer. U to vrijeme Draženova je upornost već polako pokazivala rezultate igrajući u juniorskoj ligi sa igračima 2 do 3 godine starijim od njega.

Već sa petnaest godina biva uključen u rad sa prvom seniorskom momčadi te je već u toj dobi osjetio kvalitetniju košarku. Njegov rad i upornost donose mu titulu najboljeg mladog igrača u zemlji... a tek mu je bilo šesnaest godina.

Pedeset ili šesdeset koševa po utakmici u juniorskoj ligi je bilo nepisano pravilo za Dražena, prisjeća se Aleksandar, pokazujući znakove lidera među igračima svojih godina, pa i starijima.

Godinu dana kasnije, na čelu juniorske državne reprezentacije, Dražen osvaja zlatnu medalju na Europskom juniorskom prvenstu. U isto vrijeme dobiva sve veću minutažu u seniorskom pogonu, te polako zauzima svoje mjesto na profesionalnom nivou.

Slijedeće: Dražen u Šibenci