Slika Dražena ne ekranu za vrijeme NBA finala 1993.
NBA finale, 1993. godine, između Chicaga i Phoenixa započelo je sa šutnjom. Draženova slika na velikom ekranu... pisalo je Sjećanja na Petra. A onda zvuk službenog spikera:
Sudjelovao je na turniru u Njemačkoj sa Hrvatskom nacionalnom selekcijom. Dražen je uistinu bio istinski pionir košarke. NBA i njezini igrači izražavanju svoje saučešće njegovoj obitelji i prijateljima. Molimo Vas da ustanete te odajte počast minutom šutnje Draženu Petroviću.
Možda u tom trenutku, mnogi igrači u dvorani i cijela publika širom svijeta je osjetila nesigurnost naših života. Možda, tu je bio odgovor značenja Draženovog života. Zašto je toliko radio, pomičući još nama neznane granice. Kao da je znao...
Draženova smrt je pogotovo pogodila europske navijače. Teško je vama zamisliti ovdje u Americi, jer imate toliko igrača,njegov brat je rekao New York Daily Newsu. Ali mi smo zemlja od 4 miliona ljudi. Bez njega, košarka će pasti za tri koraka unazad.
Draženova ostvarenja i doprinosi su bili ogromni. Postavljajući kip ispred Olimpijskog muzeja u Lauseanni (Švicarska), europska košarkaška zajednica je očuvala značenje Draženovog života, kako u Europi tako i u Americi. Krajem 1993. Netsi su zauvijek podigli Draženov dres sa brojem 3 te tako ga ovjekovječili.
Htio bih vas zamoliti, sve vas koji ste voljeli Dražena, jednu stvar. Volio bih da vam Dražen ostane u sjećanju kao čovjek koji je uvijek pružao ruke prema vama nakon svakog koša... jer je uvijek tražio vas.
Volio bih da se sjećate Dražena po zadovoljstvu koje vam je pružio, po njegovom osmjehu... čuvajte te uspomene o Draženu, zauvijek. Sudbina ga je uzela, vjerovatno na vrhu njegove karijere, da postane legenda, da nam pokaže put...
