POSLJEDNJE HVALA
Piše: Biserka Petrović, majka Dražena Petrovića

Grob Dražena Petrovića na zagrebačkom Mirogoju.

Gledajući ljude, poznate i nepoznate, uglavnom nepoznate - dolaze na Draženov grob. I ljudi koji su nekad osjećali stanovitu ljubomoru. Dolaze da bi tražili oprost. Dražen je, rekla bih, dobio nešto što nije imao dok je fizički bio tu. A to je važno, posebito za nadolazeće generacije.

Teško mi je vjerovati da ga nema. Kada se zaželim Draženovog glasa, stavim kazetu, da bih čula, vidjela kako igra. Vraćajući se ovih posljednjih godina, stalno imam osjećaj da je Dražen nešto vidio, naslućivao. Kao da je morao potrošiti ogromnu energiju u kratkom vremenu. Znao je pogledom i mislima odlutati... kao da je znao.

Nikada neću zaboraviti Diega Maradonu. Na Mirogoju, vidjela sam suze u očima. Kada je poljubio sliku i položio cvijeće, rekao mi je - Nemojte biti tužni, on je bio fenomen, vjećno će živjeti.

Stalno se vraćam u New Jersey. Netsi su nešto što se riječima neće lako opisati. Ljudi za koje razmišljamo da su hladni, Amerikanci. Toliko brinu o nama, gotovo nas je šokiralo. Znaju da ih je Dražen digao, vratio, natjerao na dodatan rad. Willis Reed, stalno mi je govorio - Hvala što preko vas možemo prenijeti sve što smo osjećali prema Draženu. New Jersey je i naš dom i mi ćemo tamo uvijek dolaziti.

Charles Barkley sa Biserkom Petrović

Sjećam se i Charlesa Barkleya, čovjeka koji je prvi ponio Draženovu nagradu na McDonald's Openu. Dijelio je klincima autograme, prišla sam i rekla mu - ja sam Draženova mama. Ostavio je sve, bio je to jedan trzaj, zaboravio je na klince. Poput Dražena, emotivci, moraju biti emotivci da bi bili veliki sportaši. Uhvatio je Jolu (Draženovog oca) i mene, to je bio stisak, svu snagu koju je imao. Nije nas puštao iz zagrljaja. Petro je bio veliki igrač, samo je to rekao. To nikada neću zaboraviti i uvijek ću navijati za njega.

Kada su upitali Chuck Dalya, prije svijetskog prvenstva u Toronut, zašto napušta trenerski posao u Netsima, rekao je - Trebao sam to učiniti lanjske godine kada je kapetan (Dražen) napustio brod.

Na svima je Dražen ostavio traga.

Kada je odlazio u Cibonu, nitko u Šibenku nije shvaćao kako mu je bilo teško. Prvi odlazak od kuće, puno je patio. Kasnije su ljudi shvatili, uvidjeli da je njemu i Europa mala, ali to je išlo postupno. Shvatili su da je Dražen prezentirao svoj grad, svoju državu. Jedan novinar vrlo je lijepo rekao - Mi smo sada manji, kada Dražena nema.

Dražen sa majkom Biserkom

Draženu je košarka bila i ostala najveća ljubav. Kada sam vidjela da je osvojio sve, uspio u NBA, rekla sam - Dražene, dosta je više rada, treba nešto ostaviti i za život. Rekao je - Sve ti to dobro kažeš, ali ima nešto što je jače od mene. Ja sam najsretniji kada radim. Kada stojim propadam. Ti ne možeš osjetiti zvuk lopte, kada sam u dvorani sam s loptom.

Vratiti ću se u Müchen. Bila sam na mjestu nesreće... položila cvijeće. Nisam osjećala niti razmišljala da je tu Draženov kraj... osjećala sam da je tu i da će jednostavno doći. Djevojka koja je vozila auto u Draženovoj pogibiji? Bila je dio Dražena, da nije želio, ne bi toga dana otišao sa njom. Bila je kod nas i vjerovatno je tada shvatila tko je zapravo Dražen. Ona svoj tert nosi i samo ona zna kako ga nosi.

Dođu ljudi i često mi kažu - Bog uzme dobre da bi živjeli vječno. I Dražen je tako razmišljao u posljednje vrijeme. Osjećam to. Meni je uvijek nevjerovatno s koliko pažnje, poštovanja i ljubavi svi ti ljudi respektiraju i vole Dražena. Imam osjećaj na još veću obavezu prema tim ljudima.

Znam da je i Dražen tako osjećao. Kada bi dobio utakmicu, a narod ne bi izašao iz dvorane sretan, nasmijan, on se osjećao kao da je izgubio utakmicu. Narod je to osjetio, i sada mu vraća. Zato bih se, u Draženovo ime, još jedanput zahvalila svim tim ljudima.